Duga opsada COVID pandemije je razorno uticala na cjelokupnu radnu snagu u okviru našeg sistema pomoći. Nedavno sam pročitao glavni izvještaj zdravstvenog programa u Ohio pod nazivom Uticaj pandemije COVID 19 na zdravlje i dobrobit zdravstvenih radnika u Ohio. Izvještaj sažima podatke prikupljene od 13.532 ispitanika iz 13 odbora za profesionalna licenciranja u Ohaju u periodu od 7. jula 2021. do 20. avgusta 2021. Koliko mogu reći, to je najveći dosadašnji državni uzorak u zemlji o uticaju COVID-19 na naše profesionalce.
U izvještaju se navodi da se udvostručio broj profesionalaca koji razmišljaju o smrti ili samoubistvu.To uključuje povećanje od 375% onih koji se osjećaju beznadežno i preopterećeno i 25% povećanja upotrebe supstanci, kao načina za suočavanje s pandemijom. Naše zdravstvene ustanove i sistemi podrške ljudima, moraju prvo priznati da postoji problem, a zatim iskoristiti vlastite snage, čiji se duboki rezervoari nalaze unutar tih istih institucija kao i u organizacijama za oporavak zajednice širom SAD.
Možda se može pomisliti da je Ohio drugačiji od ostalih, ali nije. Ovo istraživanje sprovedeno na 8.000 zdravstvenih radnika iz Australije je pokazalo da je 10% ispitanika imalo misli o samopovrijeđivanju ili samoubistvu tokom pandemije, ali je manje od polovine zatražilo pomoć od stručnjaka za mentalno zdravlje. Istraživanje Američke fondacije medicinskih sestara iz oktobra 2021. godine pokazuje da je tokom pandemije približno jedna od pet medicinskih istakla povećala konzumaciju alkohola, a 3% njih je navelo da je povećalo upotrebu supstanci. Ovo ukazuje da među medicinskim sestrama na urgentnoj ili intenzivnoj njezi, procjene povećenja konzumacije alkohola skaču sa jedan na tri. Članak sa Univerziteta Utah sugeriše da bi otprilike polovina naše nacionalne zdravstvene radne snage mogla biti u riziku od problema vezanih za mentalno zdravlje.
U vojnoj kulturi ljudi su obučeni da budu orijentisani na misiju. Da obave posao bez obzira na sve. To znači trpljenje i osnaživanje kroz traumatične događaje. To radimo i u našim zdravstvenim ustanovama i sistemima pomoći ljudima. U svim ovim kulturama postoji tendencija da se ignoriše kumulativna cijena ovakvog rada, a zatim se kolege koji imaju poteškoće doživljavaju kao manjkavi ili inferiorni. Stigmatizujemo i izolujemo sopstvene ljude. Mi njegujemo kulturu poricanja kako bismo održali uobičajeni model poslovanja koji ubija našu sopstvenu radnu snagu.
Ovo je kultura poricanja za koju su zaslužni menadžmenti fokusirani na kratkoročne ciljeve kao što su prolazak kroz sljedeću smjenu, sljedeći dan ili sljedeću sedmicu, a na dugoročnu štetu svim našim oblastima. Zbog toga se sada ti isti sistemi bore da opstanu. Dinamika je bila loša i prije pandemije, ali COVID-19 je gurnuo naše sisteme pružanja njege preko svakih granica. Ako ima ikakve nade, trebali bi se pozabaviti sopstvenom dobrobiti na nivou sistema, jer nam ne preostaje ništa drugo.
Bilo je zasluženog kriticizma zbog stavljanja cijele odgovornosti na pojedinca. Imamo takav sistem njege koji dovodi ljude do sagorijevanja. Forsiramo ljude da rade i zanemarujemo superviziju. Ne podučavamo mlađe radnike kako uspješno da se nose sa izazovima sa kojima se suočavaju. Umjesto toga, težimo da dovedemo nove radnike, gledamo mnoge kako sagore, a onda ih zamijenimo. Oni koji prežive nekoliko rundi postaju prekaljeni veterani, dobro školovani za to. To je sistem prožet traumom utopljen u poricanje onoga što se dešava. Osobe u stabilnom oporavku, koje su prošle put od ovisnosti do oporavka, skrivaju svoj status kako bi izbjegli maltretiranje, umjesto da budu uključeni kao resursi za pomoć drugima.
Iako smo dvadeset godina u novom pokretu za zagovaranje oporavka naši sistemi i dalje nisu u potpunosti shvatili koliki duboki rezervoar izlječenja postoji unutar i širom naših zajednica i ustanova za njegu. Zaboravljamo da se naše organizacije u zajednici za oporavak sastoje od članova naših zajednica, uključujući profesionalce unutar ovih istih sistema. To uključuje doktore, medicinske sestre, farmaceute, socijalne radnike i sve druge profesije. Ovi ljudi i resursi zajednice za oporavak s kojima su povezani ostaju uglavnom neiskorišćeni kao resursi unutar samih sistema kojima je neophodna njihova stručnost u oporavku. Rešenje nam je pred nosom! Iskoristimo postojeći kapital za oporavak zajednice, angažujmo osobe u stabilnom oporavku koje rade u i širom naših sistema njege.
Zajednica je primarni agens liječenja u pogledu mentalnog zdravlja i oporavka od upotrebe supstanci, ali generalno, mi ne usmjeravamo strategije na povezivanje ljudi s ovim iscjeliteljskim snagama unutar naših institucija.
Imamo kulturološki problem “nas” i “njih”: orijentaciju na osobu koja pomaže/pacijenta. Moramo ovo promijeniti. Šta možemo učiniti? Orijentacija na oporavak zahtijevala bi od nas da razmišljamo o tretmanu naših pomagača, kao i osoba kojima oni služe. Možemo priznati postojeći kapital za oporavak unutar našeg vlastitog zdravstvenog sistema i sistema ljudskih usluga, njegovati ga i koristiti ga za spašavanje vlastite radne snage.
- Trebamo se preorijentisati na model oporavka, koji je sveobuhvatan i uključuje naše radnike.
- Trebamo priznati da su upotreba supstanci i problemi s mentalnim zdravljem profesionalni rizici našeg rada, a zatim stndardizovati oporavak od ovih stanja na našim radnim mjestima.
- Administratori u našim zdravstvenim i humanitarnim organizacijama trebali bi identifikovati osobe koje se oporavljaju, koji mogu služiti kao mentori i koristiti ih kao resurse unutar istih sistema.
- Postoje organizacije za oporavak ljekara, medicinskih sestara i drugih profesionalca širom zemlje. Često se drže udaljeno zbog stigme, moramo ih prihvatiti i držati kao vitalne resurse.
- Organizacije za oporavak u zajednici trebale bi imati konvencionalne sisteme njege i ponuditi podršku radnoj snazi koristeći svoju stručnost o kapitalu za oporavak unutar svojih zajednica.
U našim ustanovama za oporavak imamo brojne probleme ovisnosti i mentalnog zdravlja. Posvećeni profesionalci su prolazili kroz krizu za krizom i na kraju koristili drogu i alkohol kako bi otupjeli vrlo stvarnu bol povezanu s poslom. Trpili su iz dana u dan i doživljavaju posljedice na mentalno zdravlje. To su opasnosti ove profesije. Ne možemo više da se pretvaramo da to nije realnost. Oni su služili našim zajednicama i sada im moramo pomoći. Moramo podržati svoj narod i ne ostavljati nikoga za sobom.
Ne možemo izliječiti ili pomoći nikome kada zanemarimo sopstvene rane. To počinje priznanjem da i dalje postoji duboka stigma protiv ovisnosti i oporavka unutar našeg sistema pomoći. Ne postoje „mi” i „oni”. Ti „drugi“smo mi; Moramo da izliječimo sebe u okviru naših medicinskih ustanova i sistema podrške ili ne možemo efikasno pomoći nikome drugom.
Izvor: