Pogled u živote onih koji su tražili liječenje od ovisnosti o supstancama
Iza poremećaja upotrebe supstanci stoje ljudi – ljudi sa stvarnim pričama o borbi i uspjehu.
Priče o ovisnosti o drogama i alkoholu obično su zasjenjene kratkim, bezličnim segmentima u vijestima. Ali u svakoj priči postoji dublji, ljudski elemenat koji je prečesto neispričan.
Sjeli smo da saslušamo četiri hrabre osob, koje su bile uhvaćene u raljama ovisnosti i koji nastavljaju živjeti u oporavku, pomažući i inspirišući druge na tom putu. Ovo su njihove priče. Pročitajte o njihovim putovanjima i saznajte kako je liječenje ovisnosti o supstancama igralo različite, ali bitne uloge u njihovim životima.
Gina
“Bila sam u aktivnoj ovisnosti od svoje 13. godine. Počela sam uzimati heroin i nastavila ga konzumirati do 33. godine.”
Gina je otvorena osoba, stoga njena duša sija kroz njene oči. Da ne čujete njenu priču, nikada ne biste razumijeli iskušenja i nevolje koje je prošla da bi stigla do mjesta gdje je danas.
“Godine 2005. bila sam vani i pala sa visine od nekih 6 metara i povrijedila leđa i slomila zglob, ali sam ostala vani. U tom trenutku sam težila nekih tridesetak kilograma. Moja porodica je morala da pripremi moju sahranu. Rekla sam mami da ću umrijeti od ove bolesti, da je to moja sudbina.
„U ovisnosti, živite u prošlosti, kako je bilo kad ste bili klinac, stajali na uglu i pili ili se družili u baru. To je jedina bolest koja vas uvjerava da nemate bolest. To je lukavo, zbunjujuće i moćno.”
Kao i kod previše ljudi, poremećaj upotrebe supstanci je zavladao Gininim životom, to jest, sve do jednog dana kada je pronašla unutrašnju snagu da zatraži pomoć.
„Muvala sam se po Kensingtonu na ledenoj hladnoći i odjednom sam imala trenutak zdravog razuma. Kao da su mi glava i srce odjednom bili na istoj strani i pomislila sam: ’Šta to radiš? Ovo nije dobro’.”
“Bila sam na 11 rehabilitacija prije tog dana. Ali tog puta sam ušla u krizni centar i to je bio prvi put da sam konačno rekla: ‘Nemam dom i nisam ga imala četiri godine. Umirem i treba mi pomoć.’ I pomogli su mi.”
“Imala sam socijalnu radnicu koja se zaista borila za mene. Ljudi bi me inače loše tretirali. U njihovom rječniku, bila sam samo narkoman. Ali moja socijalna radnica mi je rekla: ‘Zaista ćemo se jako boriti za tebe, ali i ti mi trebaš, da se jako boriš za sebe.’ Poslala me je na detoksikaciju. Počela sam da idem na sastanke i da se družim sa djevojkama koje su živjele u kući za oporavak.”
Za Ginu je od ključnog značaja bio jak sistem podrške, a najviše pažnje joj je pružila njena porodica.
“Hvala Bogu za moju porodicu. Jedna od stvari koja mi slama srce je to što nisam uvijek bila tu za svoju porodicu onoliko koliko osjećam da sam trebala biti. Zaista je ovisnost upravljala sa mnom. Podržavali su me tokom cijelog mog putovanja.
„Sada idem na koledž da bih stekla diplomu saradnika iz socijalnog rada. Ne znam šta bih drugo radila da nisam radila na polju oporavka, moj sponsor me zove svaki dan u 16:34, a imam grupu žena u oporavku za koje znam da će me uvijek voljeti i koje će uvijek biti tu za mene.”
“Svima koji misle da imaju problem rekla bih: ima nade. Nemojte odustati od toga. Ti si voljen. Ti si neko.”
Tvoja priča o oporavku počinje danas.
Patrick
“Postoji nekoliko različitih načina na koje se opsesija manifestuje. Neke opsesije su samo neželjene, ponavljajuće misli, osjećaju se kao zaista intenzivna žudnja. Zatim postoji vrsta koja se dešava, ali nema taj osjećaj iza sebe. To je samo misao. Što se mene tiče, mogao bih se voziti cestom, potpuno svjestan, misleći: ‘Oh, samo ću stati na par piva.’ I to bi na kraju moglo uništiti moj život.”
Patrikov put do oporavka je bio dug i težak, ali na kraju isplativ. Njegova upotreba supstanci počela je kada je bio tinejdžer. I kao i mnoge vrste napretka, njegovo poboljšanje nije uvijek išlo pravolinijski.
“Potukao sam se sa policajcem sa 16 godina. Moja prva rehabilitacija je bila sa 17 godina, odakle sam izbačen nakon 10 dana, a onda sam se tamo vration 3 mjeseca kasnije. Bio sam trijezan 6 ili 7 mjeseci, možda čak i malo duže. Onda sam opet pio.
„Ponovo sam se otrijeznio kada sam imao 24 godine. U tom periodu sam bio trijezan 11 godina. Sa 35 godina, moja žena i ja smo prošli kroz razvod i tada se dogodilo mnogo stvari, a ja sam samo pio. Trebalo bi mi 10 godina da ostanem trijezan više od 30 dana.”
“Ulazio sam i izlazio iz Anonimnih alkoholičara, to je bilo konstantno. Išao bih na sastanke i ništa se ne bi dogodilo, ja bih i dalje htio piti. Zaista loše opsesije. To je trajalo oko 10 godina. Izgubio sam sve. Izgubio sam zaista lijepu kuću, auto mi je oduzet, a nestao je i moj penzioni fond.”
Iako je Patrik udarao dno za dnom, nije mogao ostati trijezan. Na kraju je odlučio da zatraži pomoć od svog oca, koji je bio 28 godina u oporavku.
„Pojavio sam se u kući mog tate sa dvije torbe za teretanu. Na kraju sam rekao: ‘To je to. Duhovno sam slomljen – ne mogu više ovako.’”
“Uspjevao sam ostati trijezan 9 mjeseci; sastanci svaki dan, molitva svaki dan, zaista usred programa. Ali došao je dan kada sam ponovo pio.’”
“Išao sam na rehabilitaciju nekih 10 dana i samo sam u sebi mislio: ‘Uradiću sve, molim te, Bože, ne želim više nikada da pijem.’”
“Nakon rehabilitacije, otišao sam na još jedan sastanak. Jedan tip mi je preporučio da odem u nečiju kuću u kojoj se čitala Velika knjiga (eng. Big Book). Otišao sam u tu kuću, čovjek je počeo da priča, i sve o čemu je pričao, ja sam mislio, to sam ja, on zna kroz šta prolazim. Tako je počeo da me vodi kroz Veliku knjigu i korake, a ja sam počeo da se oslobađam stvari koje su me navele da pijem.”
Možda je najupečatljiviji dio Patrikove ličnosti njegova akutna samosvijest. To je osobina koju je izoštrio dok se oporavljao, i značajan razlog zašto je konačno uspio u apstinenciji i oporavku.
“To je prvenstveno bila moja egocentričnost, moj ego. I ne mislim na to kao egoističnost. Mislim na sebičnost, ogorčenost, strah, stvari koje gutaju ljude koji imaju problema sa alkoholom. Koraci su osmišljeni tako da se na to sagleda sa druge tačke gledišta. Mora postojati ta unutrašnja predaja da bi se dogodila trezvenost. Pomaže vam da budete usredsređeni na druge. Izvlačite to iz sebe. To vas održava stvarno povezanim s drugim ljudima.”
“Posljednjih godinu, dvije prilično redovno odlazim u zatvore da se sastajem s ljudima koji imaju problem s pićem. Iako nikada nisam bio u zatvoru, mogu se povezati s nekima od njih koji su dotakli dno sa svojim pijenjem. Kada pričam, opisujem im svoje iskustvo i ono što se dogodilo sa mojim oporavkom. Kažem im kao što govorim onima kojima sam sponzor: ‘Proći ćemo kroz ovu knjigu. Red po red. Stranicu po stranicu. I imat ćemo puno posla.’”
„Jako sam zadovoljan pomaganjem drugim ljudima. Druženjem. Zbog toga imam slobodu od svoje ovisnosti.”
Patrick je pronašao slobodu predajući se, koračajući kroz Veliku knjigu i raščišćavajući put za svoj odnos s Bogom. Time je povratio dio sebe koji mu je nedostajao dok je pio.
“Počinje predajom. I prva stvar u predaji je zamoliti nekoga za pomoć. Šta god da je ta pomoć. I nadam se da ćete doći do mjesta koje vam može ponuditi pomoć koja vam je potrebna. Vrijedi.”
Jules
Jedan od stereotipa o ovisnosti je da pogađa samo one s disfunkcionalnim porodicama ili istorijom zlostavljanja. Ali kada smo razgovarali sa Jules, saznali smo da njena priča, u potpunosti, prkosi tim idejama.
„Volila bih da imam neku priču da vam ispričam o svom užasnom, nasilnom i zanemarenom djetinjstvu. Ali nemam. Dolazim iz normalne porodice. Bukvalno smo imali bijelu ogradu.”
“Odrastajući, imala sam dosta nesigurnosti. Borila sam se sa poremećajima u ishrani. Nisam mogla da se nosim sa gledanjem u ogledalo. Kada sam imala oko 15 godina, počela sam da pijem. Čim sam pila, postajala sam druga osoba. To je za mene bila sloboda, ali je kasnije postao zatvor.”
“Moja ideja je bila da donesem piće prijateljima. Išli smo u konkurentnu srednju školu i većina djece je doživljavala piće kao društvenu grešku. Kada smo to počeli da radimo, svi ostali su mogli da se pokupe i ostave piće do sljedećeg puta. Ja to nisam mogla, što me je zbunjivalo. Zašto su svi ostali mogli da prestanu nakon vikenda, a ja sam ostajala opsjednuta pićem po cijeli dan, svaki dan?”
Julesina upotreba alkohola počela je da utiče na njen svakodnevni život. Ometala ju je da radi stvari koje voli, a sigurno je narušila i odnose koje je imala sa svojim najmilijima.
“Samo sam snižavala i srozavala svoje standarde. Kada sam krenula na koledž, to je zaista uzelo maha. Pridružila sam se sestrinstvu, sprijateljila se sa dilerima droge. Mogla sam slobodno da pijem i koristim sve kako sam htjela. Osjećala sam se moćno, kao da sam nezaustavljiva. A onda je prestalo da djeluje. Moj alkoholizam je napredovao do tačke u kojoj se više nisam mogla napiti. Rješenje koje sam pronašla da se nosim sa životom me je iznevjerilo. Imala sam pobačaj, bila sam toliko van sebe, da nisam ni znala da sam trudna. Osjećala sam se usamljeno, zbunjeno i slomljeno. Moj univerzitet me je zamolio da odem i sve je stalo. Bio je to katalizator koji me je naveo da se predam.”
“Došla sam kući i odlučila da nađem terapeuta za liječenje. Ispričala sam joj sve svoje probleme, a ona je rekla da sam alkoholičar. „Ne.“ rekla sam. ‘Imam pramenove i francuski manikir, nema šanse da sam alkoholičar. Nisam li ja šizofrenik ili tako nešto?’ Nisam znala da moje tijelo radi protiv mene. Kada sam počela da pijem, nisam mogla da prestanem. Ako sam uspjela da prestanem, um mi je govorio da mogu piti kao normalni ljudi.
“Moj terapeut me je upoznao sa mojim prvim sponzorom koji me je poslao na prvi sastanak u 12 koraka. Imala sam mnoge izgovore da ne odem. Ali kada sam stigla tamo, ostala sam. Nevoljno sam nastavila. Postojalo je nešto u tim ljudima tamo, nisam mogla uperiti prstom u ni u šta, ali sam ostajala. Sada znam da je to bila svjetlost u njima, sunčeva svjetlost duha, ono što me je zadržalo.
“Nije bilo lako otrijezniti se sa 21-nom godinom. Svi moji vršnjaci su još uvijek bili na koledžu, dok sam ja krenula na duhovno putovanje. To je bila najteža i najhrabrija stvar koju sam ikada uradila.”
“Program Dvanaest koraka je vezan za duhovnost. Ne govori se o samoj trezvenosti. Oni govore o duhovnom rastu, a trezvenost je nusproizvod toga. Život po duhovnim principima nije nešto što su radili drugi 21-godišnjaci. Tada je i zajednica za oporavak bila drugačija. Nije bilo toliko mladih u oporavku kao danas. Morala sam da počnem svoj život od nule. Moralo se promijeniti sve u šta sam vjerovala, sve čime sam se bavila i uopšte moja percepcija života.”
“Moj oporavak je bio putovanje. Kao žena, dio mog putovanja je pronalaženje svog glasa i otkrivanje ko sam. Nakon skoro decenije života u oporavku, mogu vam reći da dugotrajna trijeznost nije za one slabog srca. Mnogo toga se dogodilo u ovih devet i po godina. Sa tri godine trezvenosti, sahranila sam svog najboljeg prijatelja na svijetu. To mi je slomilo srce i izliječilo me na bezbroj načina u isto vrijeme. Tražila sam duhovnost i vezu sa svojom višom moći s očajem kakvo nikad ranije nisam imala.”
„Izazov za mene sada nije da se borim protiv nagona za pićem, već da ostanem strastvena u oporavku i ushićena zbog duhovnosti. Dugoročna trezvenost podrazumijeva stalno traženje, traženje rasta i razvoja, nastojanje da pomognem drugima i traženje onoga što je moja istina i življenje te istine. Radi se o samorefleksiji, da ostanem poučna, da ostanem ponizna i da ne kompromitujem svoj moral bez obzira na svjetovne posljedice.”
Julesin oporavak se odnosio koliko na pronalaženje sebe i življenje svoje istine, tako i na uzimanje svog života nazad od alkoholizma. Sada sa novim životom, vratilo joj se samopouzdanje.
“Jednom sam se šišala, a devojčica pored mene se pogledala u ogledalo i rekla: ‘O moj Bože! Vidi kako sam slatka!’ I samo sam pomislila u sebi, tako se ja osjećam svaki dan. Konačno mi je udobno u mojoj koži. Znam i prihvatam tačno ko sam, mane i sve ostalo.”
Tvoja priča o oporavku počinje danas.
Katie
Kada razgovarate s Katie, prvo što ćete primijetiti kod nje je njeno samopouzdanje. Govorila je kao da se ničega ne boji, ali njena priča o oporavku je pokazala da nije uvijek odisala takvom neustrašivošću.
“Kad je je moj otac je preminuo, bio je 35 godina neprekidno trijezan. Radio je kao izvršni direktor i bio vrlo uspješan. Imao je šestoro dece. Čak i kada je bio u stabilnom oporavku, nismo pričali o tome. To je bila naša tajna.
“Bilo nam je zabranjeno da pijemo. Ali ja sam pila. Uhvaćena sam u vožnji pod dejstvom (eng. Driving under the influence – DUI) i otišla na liječenje. Imala sam 22 godine, bila na koledžu, i mislila sam: ‘Nisam ja kao ovi ljudi koji se liječe.’ Ali spakovala sam svoje mokasine i džempere i odradila to.
“U početku sam ostala trijezna zbog oca. Počela sam volontirati u ustanovi za liječenje ovisnosti sa, kako sam rekla, 22 godine. Bila sam savjetnik za detoksikaciju, pa savjetnik za aktivnosti, a zatim savjetnik za ambulantno liječenje.”
“Onda sam ostala trudna sa svojim trojkama i nisam mogla da radim. Kada su se djeca rodila, bila sam aktivna u AA oko 10 godina i nastavila da radim na terenu. Ali postala sam pomalo egoistična. Svi bi rekli: ‘Spasila si mi život.’ Ja bih rekla: ‘Naravno da jesam.’ Pa sam počela da razmišljam: ‘Ne moram više da idem na sastanke.’ Prestala sam da idem.”
“To se završilo tako što sam ponovo počela piti sa 40 godina, nakon 18 godina apstinencije. Tri puta sam uhvaćena u vožnji pod dejstvom u periodu od godinu i pol. Moja ovisnost o alkoholu je dramatično rasla. Ako prestanete da pijete, pa opet počnete, je kao da ste pili cijelo vrijeme. Izgubila sam vozačku dozvolu, brak mi se raspao i ubijala sam se pijući.”
Traženje pomoći nije uvijek lako, a ni Kejtina situacija nije bila drugačija.
“Bilo mi je jako teško vratiti se. Ali ponovo sam postala aktivna u AA. Moj suprug u to vrijeme i ja smo još uvijek živjeli zajedno. Žene iz AA su bile te koje bi dolazile i govorile: ‘Možeš ti ovo, Katie. Ne možete živjeti zajedno. Moraš se iseliti.’ “
„Ja pripadam tu. U braku sam 20 godina, imam troje dece. Žene u AA su govorile: ‘Dovoljno si jaka da se iseliš.’ A ja: ‘Ne znam da li mogu.’ Kada sam napustila kuću svojih roditelja, udala sam se. Nikada nisam ni račun platila.”
“Odlučila sam, moram ići. Moram otići.”
Katiein uspješan put do oporavka započeo je gledanjem oko sebe. U suštini, znala je da nešto i dalje nije u redu. Dok je radila u Centrima za oporavak širom države, dogodilo se nešto što je promijenilo njen put na bolje.
“Imala sam zaista težak period da se vratim na put oporavka. Uvijek je nešto nedostajalo. Nisam sponzorirala nikoga, niti sam kome pomagala.”
“Poznavala sam jednu djevojku, dolazila je na sastanke i pričala o Velikoj knjizi. Jednom sam joj prišla i rekla: ‘Treba mi pomoć. Trebaš mi da me provedeš kroz tu knjigu.’ Tako da me je bukvalno vodila red po red kroz knjigu, od samog naslova. Rekla mi je: ‘Jako te boli, Kejti. Moram da te brzo provučem kroz ovu knjigu.’”
„Njen cilj da me nauči knjizi bio je da ja mogu naučiti nekog drugog. Osjećala sam se kao da imam svrhu. To mi je pružilo više saosećanja i postala sam više zainteresovana za rješenje, a ne za problem.”
“Savjet koji bih dala nekome ko se muči je: usporite. Pokušajte učiniti nešto dobro za nekog drugog.”
„Zbog svog aktivnog učešća u programu, bolja sam majka, žena i prijatelj. Moj sveukupni fokus je više na davanju drugima, a ne na primanju. Moj oporavak je najveći blagoslov koji danas imam u životu.”
Ovisnost je hronični poremećaj, a ne lični neuspjeh. Iza svakog primjera stoji ljudsko lice i postoji istinska nada da vam oporavak od ovisnosti može promijeniti život.
Izvor: Living Recovery: True Stories of Addiction Recovery